nedjelja, 26.08.2007.
Ništa mi ne može ovi dan pokvarit...
Opet se ja javljam u stine noćne sate... Nisam baš čista (a tuširah se danas...)
Ovi dani mi protječu ... Prekrasno!
Iako jedna osoba možda drži većinu zasluga zbog toga, ipak sam u neku ruku najzaslužnija ja sama. Posložila sam si neke kockice u glavi i odmah mi je lakše. Nije bilo ništa filmski, nisam sjela i satima meditirala dok nisam došla do odgovora života, nisam lupala glavom o zid u uplakanoj maniri patnice na rubu života , nisam sanjala Vidovitog Rašu...
Jednostavno sam... Donijela odluku. Odluke, zapravo. Skonatala sam si da sam ispunila svoja očekivanja, odrasla sam i još uvijek odrastam, raskinula sam neke odnose koje sam trebala raskinuti, ili možda nisam trebala, ali mi u životu ništa ne znače...
Ovo je, usprkos svemu, bila jedna vrlo uspješna godina.
Kratki izvještaj:
S gotovo ništa učenja, rasturila sam kraj školske godine (okej za to sam učila), maturu i prijemni koji mi je bio bitan. Ulazim u jesenski fazon i s indexom i vozačkom , pokojim novim lijepim iskustvom, mnogo ružnih i korisnih te nekim poznanstvima koja će mi (možda) u nekoj skorijoj ili malo manje skorijoj budućnosti biti važna...
Najbitnije od svega jest to da sam si posložila kockice. Ne legiće (aaaaaaa oborila sam rekord... Na kutiji piše DO 3 GODINE a ja ih pokontala za samo osam mjeseci!!!!!!!!), nego kockice u glavi. Lajsne. Letve. Pajsere. Kakogod. Ju get d pojnt. I oslobađajuće je. Osvježavajuće.
Osolobodila sam se pritiska koji sam stavljala sama na sebe. Mislim, stavljali su i drugi (moj stari, u prvom redu). No, najgori pritisak koji me teretio sam si nametnula ja sama. Iz nekih mom razigranom mozgiću nepoznatih razloga, postavljala sam si ciljeve u čije ostvarenje nisam vjerovala, držala sam se pokušaja održavanja prijateljstava pod svaku cijenu, kao pijan plota... Vjerovala sam u neke gluposti , nametnute stereotipe i predrasude, uvriježena mišljenja i globalne misli.
Rekla sam OPROSTI i kad nisam bila kriva – što nije nužno loše, ali svaljivanje krivnje na sebe svaki put kad stvari pođu po zlu, kad bukne svađa, nije najpametnije rješenje.
Prešutila sam mnogo puta kad nisam trebala...
Ali.. to je sad iza mene
Zadala sam si neke ciljeve , i odlučila vjerovati u njihovo ostvarenje, odj... sam neke ljude koji nisu vrijedni mog truda, posvetila se nekima koji me dovoljno poštuju i koji cijene svaki SMS koji sam im uputila, svaki poziv da pitam KAKO SI, svako moje nastojanje da budem TU kad me trebaju...
A za druge me, iskreno, sad zaboli treća bradavica.
Recimo, nekad ne tako davno stara JA bi se nad prekidom prijateljstva totalno zbedirala. Lupala glavom o zid i pokušala spasiti stvari.
Nova JA, ako mogu to tako reći, je prekinula jedno prijateljstvo za koje ipak nije vjerovala da će tako lako puknuti (ali ljudi mogu steći krivi dojam, zar ne?) i održala se na nogama samo tako.
Osoba s kojom sam si 4 godine dosta dobra i uz koju sam bila kad me zvala i trebala, bilo na kavu, bilo na plač – party, osoba koja je uvijek tako draga i simpa jednostavno se pokazala nestalnom i nezainteresiranom kao neki drugi ljudi s kojima ju nikad prije ne bih usporedila
Lijepo je imati dečka, lijepo je uživati s njim, to sve stoji... Ali ako te ljudi u godinu i kusur što si s tim govnetom od čovjeka ganjaju za jebenu kavu, onda barem to odradi kao čovjek, a ne non stop valjati se među njegovim plahtama i nikad ne naći vremena za pošten izlazak.
Mislim, šta ja doživim... U petak navečer vraćam se, neznam niti odkud, doma, oko osam i zove Ona. Dal se možemo naći oko 23h. A dobro meni paše. I ajd nađemo se mi, sjednemo na sladoled i kroz priču skužim ja, kaže Ona, da me pozvala van samo zato što je, dok je čekala u kinu da film počne, Dragi rekao da se kasnije nalazi s frendom. Onda je Ona,njemu u inat, išla pokazati da i ona ima frendice. (Što nije toliko sigurna opcija, s obzirom da su u posljednje vrijeme sve frendice pale u 113. Plan... u prvih 112 je Dragi...). Pa je nazvala mene. Super. Fala.
Al, ajd, prešutim na to. Padne dogovor da dođe sutradan samnom van, pa kod mene spavat. Eto, super isplanirano, oko podneva se nalazi s Pičkinim Dimom od Dragog pa ćemo se mi naći navečer.
Naravno, ne bi ona bila ona kad bi to bilo tako... Zove ona oko dva tri popodne, kao umorna je... Ja kažem, ne zanima me idemo van nismo bile mjesecima vani skupa.
Dobro, nazovem te predvečer.
Nazove.
Naravno. Samo da kaže kako će ostat i dalje kod dečka na viksi.
Ja reko, super, i poklopim sočno telefon.
Ma jebi si mater užarenom bodljikavom žicom.
Nekoliko dana prije je imala i te kako vremena naći se s jednim tipom ( bit ću fer pa neću u detalje gdje i kako su se upoznali) bit s njim vani, poseksat se s njim, prespavat kod njega... A ja moram MOLIT pola godine za jednu subotu?!
Ma nabijem ti radioaktivni printer u maternicu.
Pošaljem joj poruku da doista više neću bit naporna, nek uživa s dečkom itd., kažem sve šta treba... Odogovori... Kratko, ono, da me se riješi, da ne ispadne da se ko fol ne trudi spasit frendšip, okrivi MENE da sam djetinjasta šta sam popizdila šta me opet odjebala....
Ma jebo ti tata susjedovog psa s čavlima na spolnom udu.
Šlag na tortu.. Odgovori idući dan... Isto nešto kratko, opet ja kriva...
Pa ako već sama priznaš ipak da si zajebala stvar, daj se malo potrudi...
Ali ne... Svi smo navikli da Naivnjakuša uvijek kaže OPROSTI... Uvijek pređe preko svega... Uvijek se trudi spasiti prijateljstvo... Uvijek se osjeća krivom...
No more Mr. Nice Guy!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Ako si kriva, ispričaj se. Ako ne ide od prve, potrudi se. Ako se nećeš potruditi, neću ja osjećati niti tugu niti grižnju savjesti. Life goes on. Prije bih se osjećala loše.
Sada se osjećam jačom od svega toga.
Uglavnom...
Poanta danjašnjeg (noćašnjeg) posta jest ta da se osjećam neizrecivo sposobno, dobro, sretno, opušteno i
NIŠTA MI NE MOŽE OVI DAN POKVARIT!!!!
- 00:50 -
Voliš me, zar ne? (19) - Ravno mi je sve od Australije do Amerike - #
ponedjeljak, 20.08.2007.
Što radi Seljančica u dva sata i pet minuta nakon ponoći...
Znam da vam falim i eto natjerala sam se da posjednem svoje dupe i obavijestim vas ukratko o zbivanjima proteklih tjedana mog života.
A bilo ih je ;)
Split je predivniji nego što sam ga zamišljala... i bilo je bolje nego što sam očekivala!
Prvo krenuh vlakom u predponoćni sat, a vlak naravno kašnjaše mnogo. Zatim otkrih bolnu istinu. Istina pogodi me u oko žuto. Imah duplu rezervaciju!!! (Po seljački, to znači da one papčine iz HŽ-a, unatoč intrnetu, umreženosti, kompjuteriziranosti i tomu slično, često naprave gaf pa jendo mjesto rezerviraju dvije osobe. Ili tri. Ili četiri. Po želji.). Tako je moje dupedržalo bilo otuđeno od strane Mađarice plavih očiju i zlatne kose. (Okej, bila je razroka i smeđooka, a kosa joj je bila mišje bljutava i svezana u raščupani rep, ali to narušava sveopću poeziju ove scene.)
Uglavnom, nakon sveopće gungule i zavođenja dvojice umirovljenika i vesele bakice da nam čuvaju mjesta, Iggy and me smo hit the road i uguzili se u coupee gdje je naših 5 (a few good men) pravilo društvo nekoj ženi. I tako se nas osmero, od kojih dvoje rumunjsko – rumunjskog (ili možda i nekog inog??) podrijetla, gužvalo do Splita... Bijaše kul, igrasmo igricu koju sam prva skužila princip (što ajd nije bilo teško s obzirom na to da je preostalih dvoje suigrača intelektualno na razini bijelog miša)
U Split sam bila zaljubljena i prijem a sad sam se zaljubila do kraja...
Splićani su ludi do ibera, otvoreni ljudovi...
Partyji na plaži (na Gusaru, to be precise) su bili žestoki... Tematski i kulturološki mixani... Imađahmo raju iz Japana... I mnogih europskih državica...
Sad, smješteni smo bili u dva studentska doma na Spinutu, starom i novom, tako kažu.
Sprdnja u vlaku je, između ostalog, bila i na račun žohara koji su spavali s ekipom prošle godine, same time, same place. Ja sam optimistično vjerovala da su se opametili i da su sigurno od prošle godine zgazili leglo i da smo ove godine žohar-free.
O gorka, o slatka, o ironična sudbo! Dar kog višnji Duje nam je do!
Bez obzira što sam sobu djelila s poprilično kvalitetnim primjerkom homo sapiens erectus muškatitis, Oggya i žohare sam morala svojeručno, svojecipelno ili svoještoštno ubijati. A onda ih spohat mljac mljac. Ali i to je bilo zabavno, ko da svaki dan pronalazite ljigavo stvorenjce u desnoj košarici grudnjaka ili, u slučaju mog cimmera, boksama.
Jedino što mi je u ST malo nalijevo jest Promet. Brate mili, da se nisam švercala 98 posto ptua kad sam se vozila, bomene bih imala za povratak kući, u domovini gdje mi mater nije skuvala paštašutu.
Uglavnom, sažetak provoda u Splitu (koji je, ko fol ,trebao bit i poučan, s obzirom na to da sam bila s domaćom i internaionalnom studentskom rajom) se može objasniti kao:
Party
Cuga
Mladi
MoreŽohari
Vodka
Gorki list
Vodka
Kupanje
Sunčanje
Vodka
A da ne bi bilo da sam svojom traženom prisutnošću počastila samo Spljit, važno je znati da sam obožavana i u Šibeniku. Nekih pol sata dalje od istoga :p (zezam se, Nosaro moja najdraža... samo se malo osjećam mazohistički... ;))
Moja japanka made in kripton spustila se iz busa (Croatia bus, er kondišn i prostora za izležavanje...) na šibensko tlo iz jednog običnog, očitog razloga.
Obožavana sam i u južnom dijelu zemlje :p
Odredište mi je zpravo bilo ovo mjesto u biti čisto iz razloga da se uvjerim da neki ljudi postoje (kvragu, otkrih da ipak postoje :p ). U oba puta što sam bila, bijah prihvaćena toplo i srcegrudno. ( Iako još dugujem dotičnoj Tonkolini koju trisku jer je prvi dan „imala migrenu“).
No da pređemo na ono bitno.
Griješila sam.
Odurno.
Prosto.
Prljavo
Od Crkve zabranjeno.
Samo ono šta sam u mislima radila moglo me bacit u zatvor...
Netko tko me poznaje pod imenom Pocahontas (ne, niti meni to nije jasno zašto. To je u nedostatku prisjećanja na moje sopstveno ime.Ajd petica za originalnost.)
toliko je skladno savršeno biće za grijeh....
I desetka za izjavu „Nisam najzgodniji ovdje, ali sam svakako najprivlačniji“... E da samo znaš---
I desetka...
Hmmm znat će određene curke za šta ;)
A i poneki DJ, koji je trpio moje naseravanje na njegov stol, ne iz ljubavi prema njemu samom, nego da bi moje pogane oči imale kvalitetno mjesto za šibanje pohotnih pogleda, istrpio me pošteno.
No, čak niti ovo perverzno iskustvo nije niti upola zabavno kao iskustvo „slučajnog“ odskakanja mojeg lakta od dotičnu Mrs. „Jebala bih se al da mi ne uđe“.
Provedoh tri i po sata u rodnom kraju M. P. Thompsona (ne iz pokušaja ulaska u njegov um i dušu spajanjem s njegovom prirodom ) čekajući vlak za ST. Neka, ako ništa bar sam očarala (neviđeno! Umorna, iscrpljena, mutava, nepočešljana...) mladog (svi su na toj stanici bili mladi!!!) stričeka što upravlja vlakovima s onom seksi zviždaljkom i palicom pa je dogovorio s vozačem nagibnog vlaka da me primi ko sljepog putnika (imah kartu za putnički vlak...) pa sam se u klimatiziranom vlaku vozila ko dama. Društvo mi je pravio momkić iz Osijeka koji je s mamom išao teti. On se brinuo hoće li se neka baka, koja je spavala u kupeu, probuditi kad dođe do Splita. Pa ju je ispitao gdje ide, i šta će raditi na Hvaru, i skim će biti... Presladak!
Puno pusa Nosari, Droljetini, Njuški, Tonkolini, Kikolini, a DJ – u samo pozdrav (I don't feel like dying yet) ako sam nekog izostavila, neka se smatra poljubljenim od mene =)
A sada odoh u carstvo snova... Naporno je ovo ljeto...
Volim prirodu... Volim Sljeme,... Volim Alfu Romeo s kožnim sjedalima
Volim ova zemlja
- 03:06 -
Voliš me, zar ne? (4) - Ravno mi je sve od Australije do Amerike - #